Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

POSTUPAK MUČENIŠTVA
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«

www.franjevci.info

Uvod

Ukop

Građa

GOSPIĆ: MISA U POVODU 100. OBLJETNICE ROĐENJA MUČENICE S. ŽARKE JULIJANE IVASIĆ
Gospić, 16. studenoga 2008. (IKA) – U Gospiću je danas slavljena sv. misa u povodu 100. obljetnice rođenja sestre Žarke Julijane Ivasić, koju su komunisti strijeljali uza zid kapele Sv. Marije Magdalene na groblju u Gospiću 16. svibnja 1946. Koncelebrirano misno slavlje u gospićkoj katedrali predvodio je vojni ordinarij Juraj Jezerinac, a koncelebrirali su gospićki dekan i župnik don Ante Luketić te vikar don Anđelko Kaćunko. Župnik Luketić istaknuo je da je razlog pozivanja mons. Jezerinca na to slavlje činjenica što potječe iz krašićkog kraja ter je istaknuo zanimljivu podudarnost da u isto vrijeme gospićko-senjski biskup Mile Bogović s istom nakanom predvodi misno slavlje u Krašiću, u kojem je s. Žarka rođena. Župnik je ujedno Gospićanima, koji čuvaju uspomenu na život i djelo s. Žarke, prenio pozdrave časne majke sestara milosrdnica Blage Bunčuga.
U propovijedi je mons. Jezerinac opisao životni put sestre Žarke, koja je rođena 18. studenoga 1908. Iz rodnog Krašića odlazi 1931. u samostan Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, gdje je odlučila svoj život posvetiti njezi bolesnika. Služila je u bolnicama u Gračacu, Banjoj Luci i Petrinji, a od 1939. u Otočcu, gdje se u tijeku II. svj. rata od bolesnika i ranjenika nije odvajala ni danju ni noću. S jednakom je ljubavlju njegovala sve ranjenike različitih sukobljenih vojska. U svakome je bolesniku i ranjeniku vidjela Gospodina Isusa. Tako je u služenju potrebnima nalazila smisao svoga života, istaknuo je biskup. »Kad su partizani 1945. došli na vlast, proklamirali su novu ideologiju u kojoj život jedne časne sestre nije puno značio. Život, pak, časne sestre koja je njegovala ranjenike, i pobjedničke i poražene vojske, nije značio ništa. Život dapače svakoga čovjeka samo je toliko za njih vrijedio koliko je koristio njihovu poretku. Sve je drugo, milom ili silom, moralo nestati. I časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić morala je umrijeti. Ne zbog nekog zla koje bi počinila, nego radi vjere koju je svjedočila. Zajedno s drugim dvjema sestrama komunističke su je vlasti lažno optužile da je prokazivala ranjene partizane koje je njegovala. Strijeljali su je uza zid kapele Sv. Marije Magdalene na gospićkom groblju, gdje joj tijelo i danas počiva«, rekao je mons. Jezerinac te istaknuo da su partizani, prema pisanju Glasa Koncila, samo u Gospiću i njegovoj neposrednoj blizini, u dvije godine nakon ulaska u grad 4. travnja 1945., bez dokazane krivnje na razne načine ubili više od 3.500 osoba. Žrtve su bili muškarci i žene, mladići i starci, intelektualci i seljaci; ljudi svake dobi i zanimanja, a među njima i mnogo svećenika. Sasvim je sigurno da su mnogi od njih mogli ostati na životu da su se stavili u službu komunističke ideologije. Da je ubijena s. Žarka izdala Boga, da je napustila svoj redovnički poziv, da se stavila u službu bezbožnog sustava, bila bi zacijelo za svoj rad odlikovana, hvaljena i slavljena. U to su vrijeme svaki svećenik ili časna sestra, da su Boga i svoje zvanje izdali, mogli uživati sve privilegije komunističke vlasti. Mogli su, dakle, ne samo živjeti, nego i sve životne pogodnosti imati. A zašto nisu? Zašto su radije izabrali smrt nego li život? Zašto je noć prije smaknuća sestra Žarka u samici gospićkog zatvora u pjesmi i molitvi smireno iščekivala kraj ovozemaljskog života? Pa zato jer je znala smisao svoga života i jer je ispunila smisao svoga života. Evo, drage volje umirem – kazala je prije strijeljanja – nevina sam i ne ću Bogu odgovarati za ono za što me optužuju, naveo je biskup posljednje riječi s. Žarke. Nastavljajući u propovijedi razmišljanje o potrebi da svaki čovjek dade odgovor na bitna pitanja svoga života, mons. Jezerinac istaknuo je da nam Isus Krist, u evanđeoskoj prispodobi o talentima, otkriva smisao našeg života. Isus nas uči da je naš život dar Božji i da smo zato dužni sve darove, naravne i nadnaravne kojima nas je obdario, uporabiti prema svrsi koju je On sam odredio. Trebamo sve Božje darove, sve naše talente uložiti u ljude, jer ljudi su jedina Božja banka na ovoj zemlji u kojoj se povjereno nam blago može umnožiti, oploditi, uvećati i gdje nitko drugi ne može napraviti konačni obračun osim našega Gospodina Isusa Krista. Jer su svi ljudski sudovi krivotvorina pred Sucem koji dolazi, pred Gospodinom našim Isusom Kristom. »U toga je Suca vjerovala, za njegov je sud živjela, pred toga je Suca pjevajući otišla sestra Žarka Ivasić. Mi smo uvjereni da je čula njegove riječi: 'Valjaš, službenice dobra i vjerna. U malome si bila vjerna, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga.' Toliko smo uvjereni u tu presudu Vječnoga suca da se Crkva sprema pokrenuti proces njezina proglašenja blaženom. Uvjereni smo u to, jer Crkva pamti, redovnička zajednica sestara milosrdnica pamti, svi koji su poznavali sestru Žarku pamte da je ta redovnica sve što je imala uložila u braću i sestre Gospodina Isusa. Život je svoj shvaćala i prihvaćala kao Božji dar i zato se kao redovnica posvetila Bogu. Sa svim svojim sposobnostima, sa svim Božjim talentima, kao sestra milosrdnica, služila je ugroženima: gladnima, žednima, bolesnima, ranjenima, utamničenima...«, istaknuo je mons. Jezerinac na kraju propovijedi i naveo da se za s. Žarku može reći da je talente o kojima govori evanđelje uložila na pravo mjesto i na pravi način. Bila je postojana u svom zvanju i nije dopustila da je ikakva pristranost odvrati od poslanja milosrđa prema svakom čovjeku. Svakog je čovjeka ljubila Kristovom ljubavlju, rekao je biskup i naglasio da mučeništvo službenice Božje sestre Žarke Ivasić postaje izazov za naše vrijeme. Upitao je, što mi činimo s našim darovima, s našim talentima, u što zapravo svoj život ulažemo, ter je zaključio da je sestra Žarka čudo milosti Božje i primjer što Bog može učiniti od osobe koja mu se do kraja predaje. »Ona je Božje čudo, ali i dar našemu narodu. Ona je posebni Božji dar gradu Gospiću, vjernicima ovoga grada i uzor mladima«, rekao je mons. Jezerinac, izrazivši nadu da će Crkva i s. Žarku uskoro proglasiti blaženom.
Na kraju mise župnik Luketić je zahvalio biskupu Jezerincu na potpori koju je svojim dolaskom u Gospić pružio vjernicima, a poglavito vojnicima i policajcima čiji je ordinarij, o kojima duhovnu skrb vodi gospićki župnik. Biskupu je za sjećanje predao portret s. Žarke. Liturgiju je pjevanjem obogatio župni zbor pod ravnanjem s. Velimire Marinović.

PREKINUTI ŠUTNJU O KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA
Rijeka, 15. studenoga 2008. (IKA) – Katoličke udruge Riječke nadbiskupije okupljene na polugodišnjoj skupštini danas su u Nadbiskupskom domu u Rijeci javnosti uputile poruku kojom žele pridonijeti izgradnji zajedništva građana Hrvatske u prihvaćanju prošlosti o kojoj se 50 godina šutjelo. Predavanjem gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića članovi udruga prisjetili su se svećenika stradalih u II. svjetskom ratu i poraću na prostorima današnje Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. Poseban osvrt na riječkog stradalnika, svećenika sa Sušaka Martina Bubnja, dao je novinar Glasa Koncila Tomislav Vuković. Nadbiskupov povjerenik za udruge dr. Đuro Puškarić istaknuo je kako se ovim prisjećanjem želi osvijetliti spomen na one koji su bili nepravedno osuđeni te iz istine o prošlosti crpiti snagu za budućnost.
U zaključcima susreta ističe se kako katoličke Udruge time žele doprinijeti zatvaranju te stranice povijesti. Smatraju da je, nakon što se pola stoljeća povijest pisala pristrano i nepotpuno, jedino iznošenjem i prihvaćanjem istine moguće pogledati u budućnost i zaključiti teme iz prošlosti. Na skupu je istaknuto da se prisjećanjem na svećenike žrtve komunizma ne poriču nevine žrtve stradale od ruke onih koju su za sebe govorili da su Hrvati i katolici.
»Udruge očekuju da priznanje nevinim žrtvama odaju i drugi, posebno oni koji još uvijek ne žele prihvatiti neke povijesne činjenice. Ako već nemaju snage za pokajanje, neka barem imaju za šutnju i prihvaćanje. Članovi katoličkih udruga žele ovim susretom doprinijeti da u Europsku zajednicu naroda uđemo kao narod svjestan svoje slavne prošlosti, ali i učinjenih pogrješaka«, navodi se u zaključcima susreta.
Biskup Bogović istaknuo je da najveću poteškoću za suvremene povjesničare predstavlja pronalaženje vjerodostojnih dokumenata tog vremena. »Naši su arhivi puni građe koju je pisala UDBA, a uništeni su dokumenti koji bi dali pravu sliku«, rekao je. Poimence je spomenuo 13 svećenika s područja današnje Riječke nadbiskupije i 19 iz Gospićko-senjske biskupije koji su ubijeni. Velika većina stradala je po direktivama komunističke ideologije. »Potrebno je zapravo spasiti povijest jer mnogo je toga bilo iskrivljeno. Na našem je naraštaju taj veliki zadatak spašavanja«, rekao je biskup Bogović.
Tomislav Vuković govorio je o mučeničkoj sudbini sušačkog župnika Martina Bubnja, također istaknuvši kako je potrebno prevrjednovati povijest koju neki i danas negiraju. Naveo je točke iz optužnice Martinu Bubnju koje same govore o apsurdu njegove inkriminacije. Prvo što upada u oči je da je optužnica napisana u svibnju 1945., a svećenika su pogubili 27. travnja. Martin Bubanj imao je 47 godina kada su ga bacili u jamu Bezdan kod Kostrene, premda, navodi Vuković, postoje i drukčije teorije o njegovoj smrti.
Na kraju susreta okupljenima se obratio i domaćin, riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić, poručivši: »Iako se ne smijemo stalno osvrtati jer moramo gledati naprijed, od prošlosti ne možemo niti bježati. S njom moramo krenuti naprijed kako bi nam korak u budućnosti bio sigurniji«.
U živoj raspravi koja je uslijedila članovi katoličkih udruga istaknuli su kako se ne žele vraćati na poslijeratne podjele nego samo radi istine istaknuti one o kojima se šutjelo i lažno ih se optuživalo. Biskup Bogović zaključio je riječima koje vrjednuju svaku nevinu žrtvu. »Dakako da ne želimo reći da su samo partizani i četnici ubijali nevine. Bilo je nasilja i sa strane onih koju su za sebe govorili da su Hrvati i katolici. No, o tim se žrtvama nije moralo šutjeti i za njih dobro znamo. Mi tražimo istinu i o onima o kojima se nije smjelo govoriti, kako bi one koji su bili pravedni, oslobodili krivnje«, istaknuo je biskup Bogović.

CORSELLIS: VRAĆANJE ZAROBLJENIKA TITU BILA JE POGREŠKA BRITANSKE VOJSKE
Mostar, 9. studenoga 2008. (www.bljesak.info) – Vraćanje 12.000 slovenskih domobrana u Jugoslaviju nakon što su se 1945. predali britanskoj vojsci u Austriji bilo je »sramotno« izjavio je u razgovoru za Slovensku tiskovnu agenciju STA John Corsellis, suvremenik tih događaja i koautor knjige »Uspomene na mrtve i preživjele« koju je prije tri godine napisao s nekadašnjim novinarom Reutersa Marcusom Ferrarom.
Sada 85-godišnjak, Corsellis već nekoliko godina lobira da britanska vlada prizna dimenzije i ćudorednu spornost tih događaja, a pred nedavni posjet kraljice Elizabete II. Sloveniji u britanskom je tisku zastupao mišljenje da je to bila dobra prilika za ispriku, do koje međutim nije došlo.
»Vraćanje domobrana u Jugoslaviju bila je jedna od većih akcija britanske vojske kojih bi se morali sramiti«, rekao je Corsellis, dodajući da su slovenski domobrani u južnoj Austriji nakon povlačenja predali oružje britanskoj vojsci, te su smješteni u logore, pa ih je trebala štititi Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima. Umjesto toga, njihov je status redefiniran, pa su nazvani »osobama koje su se predale«, a na predaju su vraćeni u Jugoslaviju iako im je bilo rečeno da ih vlakom voze u zarobljeničke logore u Italiji (Palmanova).
Corsellis je za STA rekao da nema sumnje da je za kasnije pogubljenje oko 12.000 domobrana kriv »Titov režim«, ali da Tito ne bi mogao dobiti domobrane da nije bilo »suradnje britanskih vlasti«, pa bi Velika Britanija morala priznati tadašnje događaje i izraziti žaljenje.
Corsellis je u spomenuto vrijeme djelovao kao bolničar u austrijskom zarobljeničkom logoru Vekktring i tvrdi da je namjera britanskih vojnih vlasti bila vratiti u Jugoslaviju i oko 6.000 slovenskih civila koji su pobjegli s domobranima. No, do toga, kako kaže, nije došlo nakon što se od domobrana koji su pobjegli s vlaka koji ih je vozio na jug doznalo da zarobljenike vraćaju u Jugoslaviju, a ne u Italiju, kako im je bilo rečeno, pa je akcija repatrijacije civila obustavljena.
U razgovoru za slovensku tiskovnu agenciju autor spomenute knjige i suvremenik tih događaja navodi da za vrijeme svog djelovanja kao bolničar u logorima u južnoj Austriji nije znao da su zarobljene Slovence, Hrvate i Srbe nakon povratka u Jugoslaviju pobili »pripadnici posebnih postrojbi Titove komunističke vojske« nego je o tome doznao kasnije, zbog čega je bio šokiran i postiđen. (H)

POSJET GENERALNOJ POSTULATURI U RIMU
Rim, 29. listopada 2008. (Vicepostulatura) – U posjetu Generalnoj postulaturi u Rimu 24. – 27. listopada 2008. bili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te fra Ante Marić, pročelnik povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe. Razgovarali su s generalnim postulatorom fra Lukom De Rosa i s vicepostulatorom fra Gianiem Califanom. Predstavljen je dosadašnji rad Vicepostulature i dogovoreni su daljnji koraci. Isto tako Generalna postulatura predstavila je ukratko svoj rad. Odlučeno je da dosadašnja veza bude još čvršća i djelotvornija.
Izaslanstvo Vicepostulature lijepo je primio i bio mu na svakoj usluzi fra Dragan Ružić koji trenutno djeluje u Vrhovnoj upravi. Hvala mu lijepa.

DUBROVAČKI »ANTIFAŠISTI« PROTIV OBILJEŽAVANJA KOMUNISTIČKIH ZLOČINA IZ 1944.
Zagreb, 27. listopada 2008. (www.hakave.org) – Kako piše HINA, na otočiću Daksi u blizini Dubrovnika, u subotu, 18. listopada 2008., održana je komemoracija za sve žrtve komunističkog terora 1944. Prije točno 68 godina, 25. i 26. listopada 1944., na Daksi je ubijeno 36 uglednih Dubrovčana, žrtava nastupajućeg komunističkog poretka, među kojima je bio i dubrovački gradonačelnik dr. Niko Koprivica. Ono što je posebno zanimljivo jest predigra koja se nekoliko dana prije toga odigrala u obliku žustre rasprave na relaciji Udruge antifašista Dubrovnika i dubrovačke gradonačelnice Dubravke Šuice.
Grad Dubrovnik je, naime, 18. listopada ispratio posmrtne ostatke ubijenog gradonačelnika Grada Dubrovnika dr. Nika Koprivice, smaknutog bez suđenja i bez ikakve dokazane krivnje, te omogućio da nakon više od 60 godina njegovi prijatelji, štovatelji i sljedbenici posjete njegovo posljednje počivalište. Nakon toga na noge se digla Udruga antifašista Dubrovnika i optužila dubrovačku gradsku vlast i pojedince u njoj za otvoreno koketiranje s »neofašizmom«. Predsjednik Udruge ABA Dubrovnik Marinko Vlašić u priopćenju je istaknuo: »Odavati na taj dan počast Niku Koprivici, najblaže rečeno suradniku okupatora, odgovornom za slanje u smrt građana Dubrovnika, većinom Židova i Srba i hrvatskih rodoljuba, neprilično je za vlast koja bi trebala biti demokratska, u zemlji utemeljenoj na antifašizmu i pred članstvom u Europskoj uniji«.
Primjetno je kako tekst vrvi već uobičajeno činjenično nepotpomognutim frazama i parolama kakve se već danas u »neofašističkoj« Hrvatskoj uobičajeno koriste od strane velikih zagovaratelja antifašizma. Bolje rečeno komunizma, koje je i u Dubrovniku, kao i u svim ostalim velikim gradovima Hrvatske izvršilo potpuni masakr nad pripadnicima velikog dijela hrvatske inteligencije. Uostalom, tako misli i većina građana Dubrovnika zajedno s gradonačelnicom koja je komemoraciju i provela, a svoje je stajalište podrobno obrazložila u svome odgovoru Udruzi antifašista, koji u nastavku donosimo u cijelosti.

M.M.B.

Odgovor gradonačelnice Dubrovnika na priopćenje Udruge dubrovačkih antifašista
»Smatrajući svojom moralnom dužnošću i obvezom, Grad Dubrovnik ispratio je posmrtne ostatke gradonačelnika Grada Dubrovnika dr. Nika Koprivice, smaknutog bez suđenja i dokazane krivnje, te ispravio povijesnu nepravdu da ni nakon više od 60 godina njegovi prijatelji, štovatelji i sljedbenici nisu mogli posjetiti njegovo posljednje počivalište. Nad pogubljenim dr. Nikom Koprivicom, gradonačelnikom Grada Dubrovnika koji se, u najtežim danima za svoju državu i svoj narod, nije libio uhvatiti opasnog i odgovornog posla gradonačelnika Dubrovnika, izvršen je ratni zločin radi kojeg je podnesena i kaznena prijava Županijskom odvjetništvu u Dubrovniku, po kojoj se i danas vodi postupak.
Oni koji danas nakon više od 60 godina ne mogu i ne žele prihvatiti da je 1944. na Daksi izvršen ratni zločin, za koji do danas nitko nije odgovarao i kojim se pokušala u Dubrovniku uništiti hrvatska državotvorna nit i kojim je ubijen cvijet dubrovačke inteligencije i gospodarstva, te su pogubljeni istaknuti domoljubi i Božji službenici, kao i pripadnici drugih naroda i narodnosti, kako srpskog tako i talijanskog naroda i drugih naroda, ne mogu govoriti u ime antifašizma niti tekovine antifašističke borbe. Stoga u cijelosti ostajemo pri ulozi organiziranja i izrečenih riječi u sudjelovanju posljednjeg ispraćaja posmrtnih ostataka dr. Nika Koprivice i odgovornosti prema hrvatskom narodu i građanima Dubrovnika u obilježavanju ovog događanja.
Kako je naglašeno i u govoru nad grobom, nismo se okupili kako bismo se bavili temom zločina, njegovim nalogodavcima i izvršiteljima, niti smo se okupili s osjećajima mržnje, osvete ili bilo kojih drugih negativnih emocija kako je rečeno, okupili smo se nad grobom kako bismo iskazali poštovanje prema žrtvi dr. Niku Koprivici koji se ni u najtežim danima za svoju državu i svoj narod nije libio prihvatiti tako odgovornog i u to vrijeme tako opasnog posla kao što je posao gradonačelnika.

Dubravka Šuica, prof.
gradonačelnica

»ZLOČINCI SU CRVENI«
Dubrovnik, 25. listopada 2008. (IKA) – »Zločinci su crveni« naslov je tribine koja je u petak, 24. listopada 2008., održana u Samostanu sv. Klare u organizaciji Družbe »Braća hrvatskog zmaja« Zmajskog stola u Dubrovniku, u povodu obilježavanja obljetnice žrtava na Daksi (1944. – 2008.). Predavač je bio prof. dr. Josip Jurčević uz domaćina mr. Ivana Mustaća, pročelnika dubrovačkog zmajskog ogranka. U glazbenom dijelu programa sudjelovao je Kvartet »Sorkočević«.
Mr. Mustać je u pozdravnom govoru istaknuo kako je na Daksi među ubijenima bilo i petero članova Družbe Braća hrvatskog zmaja među kojima i nedavno pokopani dubrovački gradonačelnik dr. Niko Koprivica. Iznio je podatak da je u komunizmu u dubrovačkom kraju mučki ubijeno 750 ljudi, a na Daksi 36, što je jedan od pokazatelja kako je komunizam ipak bio zločinački sustav. »Komemoracija žrtava na Daksi ima svoj smisao jer dobronamjerni ljudi traže pravo na istinu, na osudu nalogodavaca i izvršitelja zločina«, rekao je dr. Mustać i dodao: »Bez osude zla prijeti ponavljanje istoga zla. Dužni smo svake godine obnoviti sjećanje na žrtve Dakse i zbog toga jer se oko nas širi izvrtanje teza. Svi znamo da je u Jugoslaviji bio na vlasti komunizam, a na čelu je bio komunistički glavar. Sada nam se servira, umjesto osuđenog komunizma, drugo ime, a to je antifašizam. Na taj način otima se svima nama civilizacijska naša baština jer smo svi mi kao i naši očevi – antifašisti«. Objašnjavajući pojam antifašizma predavač je istaknuo: »Antifašisti su bili oni divni popovi glagoljaši našega dalmatinskog krša i otoka koji su ispijali fašistički ricinus i sačuvali hrvatsko ime, oni divni istarski svećenici na čelu s velikim Milanovićem koji su očuvali hrvatsko ime i hrvatsku Istru…«. Rekavši kako su se prema njima pobjednici partizani nakon što su osvojili vlast ponijeli, mr. Mustać se zapitao: »Tko su to onda pravi antifašisti: oni koji su čuvali hrvatsko ime i bili zato proganjani ili oni koji su upravo te koji su čuvali hrvatsko ime i hrvatsku baštinu osuđivali na smrt?«. Zaključio je kako se na toj tribini ne govori govorom mržnje. »Mi osuđujemo svaku mržnju i svaki zločin i pozivamo sve miroljubive ljude da osude nedemokratsku ideologiju, jer je to jedini zalog za trijumf pravde i istine. Znamo da se to ne nameće snagom oružja ili snagom ideologija, to se može dogoditi samo snagom Duha koji obraća srca«, zaključio je dr. Mustać.
Dr. Josip Jurčević se u svom predavanju zapitao kako su razmišljali oni koji su ulaskom partizana u Dubrovnik 18. listopada 1944. mogli počiniti stravične zločine nasuprot stoljetnoj dubrovačkoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini. Ustvrdio je kako to ni za Dubrovnik ni za Hrvatsku ne zna, jer nije istraženo. Pročitao je ushićeni opis toga dana iz pera uvodničara vijesti Glasila Narodnooslobodilačkog odbora Dubrovnika iz tog vremena suprotstavivši mu surovu stvarnost istog dubrovačkog jutra u kojem je uhićeno 300 građana. Rekavši kako je Daksa samo jedno od 1.300 hrvatskih stratišta, predavač je spomenuo kako ih se 700 nalazi diljem Hrvatske, 500 u Sloveniji, pedesetak u BiH, što nije konačan broj jer još nisu poznate grobnice u smjeru Srbije, Bugarske i Rumunjske, tamo gdje su se protezali krajevi križnih putova. Naglasio je kako je najmasovnija grobnica Hrvata u šumi Tezno pokraj Maribora u Sloveniji gdje je u protutenkovski rov bačeno više od 20.000 ljudi, većinom Hrvata. Dr. Jurčević je također govorio o komunističkom sustavu o kojem se govori da je bio human i dobar, što je glavna neistina koja se danas širi Hrvatskom. Na temelju istraživanja komunističke literature i njihove arhivske građe dr. Jurčević je ustvrdio da iz njih nedvojbeno proizlazi da je komunizam najveći zločinački sustav u idejnom, teoretskom smislu koji je ikad postojao. Komunizam je sam sebe predstavljao kao upravljački, politički sustav koji nema nikakve veze s bilo kakvim povijesnim upravljačkim sustavima. Nije priznavao ništa vrijednoga što je u povijesti nastalo, proglašavajući to neprijateljskim, nečim što treba uništiti ako se nije uklapalo u komunistički svjetonazor, rekao je predavač dodavši kako se pri tom išlo do razine estetike i umjetnosti. Na razini politike komunizam je zagovarao da se može isključivo uspostavljati nasilnim revolucionarnim, a ne mirnim putem, kazao je dr. Jurčević objašnjavajući da revolucionarnim putem označava nasilje bez ikakvog formalno-pravnog i ćudorednog ograničenja. Komunizam je sam sebe predstavljao najradikalnijim, najžešćim, najvećim diskontinuitetom s dotadašnjom poviješću. Njegovi kadrovi morali su pokazivati bezgraničnu ljubav prema partiji i pokazivati bezgraničnu mržnju prema svemu onome što su smatrali neprijateljskim. Govoreći o komunističkom govoru mržnje dr. Jurčević je, uz ostalo, pročitao stihove pjesme »Mrzimo vas« Ivana Gorana Kovačića po kojem i danas najveća hrvatska nagrada za književnost nosi ime, a što je velika sramota za Hrvatsku.
Dr. Jurčević je u zaključku ustvrdio kako bi u Domovinskom ratu bilo manje žrtava da se znalo na vrijeme za zločine iz 1944. – 1945., potkrijepivši to činjenicom da je većina lokaliteta iz nedavnog i II. svj. rata ista. Naglasio je kako treba poučiti mlade naraštaje o svemu što se događalo, jer oni nemaju nikakvih iskustava, a izloženi su raznim pritiscima. Treba ih poučiti ljubavlju sa znanjem, a ne mržnjom. Inače smo ih osudili na ponavljanje Bleiburga, Daksi, Orsula i ostalih stratišta Hrvata, zaključio je predavač.

POKOP DR. NIKA KOPRIVICE U OBITELJSKU GROBNICU
Dubrovnik, 19. listopada 2008. (IKA) – Nakon šezdeset i četiri godine tijelo dubrovačkog gradonačelnika dr. Nika Koprivice položeno je u subotu 18. listopada 2008. u obiteljsku grobnicu na gradskom groblju Boninovo.
Pokopu je prethodila sv. misa u dubrovačkoj katedrali na kojoj su se okupili brojni Dubrovčani, a predvodio ju je katedralni župnik dr. Stanko Lasić uz koncelebraciju desetak svećenika. »Danas sudjelujemo u posljednjem činu životne drame našega časnog pokojnika dr. Nika Koprivice i u duhu njegove posljednje želje ovom sv. misom kao najzahvalnijom molitvom započinjemo dugo pripremani događaj dostojanstvenog sprovoda koji je kao ugledan građanin, poznati odvjetnik, zaslužan dogradonačelnik i gradonačelnik, uzoran muž i otac te osvjedočen kršćanin i vjernik s pravom zaslužio«, istaknuo je na početku propovijedi dr. Lasić, izrazivši i javnu zahvalnost dr. Augustinu Franiću, predsjedniku dubrovačke podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenika i ostalim članovima koji su uložili veliki trud i ljubav kako bi se tijelo pokojnika dostojno pokopalo. Propovjednik se osvrnuo na pokojnikovu oporuku koju je on napisao nekoliko mjeseci prije smrti i u kojoj je izričito zatražio da mu se na grobu ne drže govori, ne stavljaju vijenci nego da se radije novac daruje u dobrotvorne svrhe. Svoje nasljednike je zamolio neka ga se sjete sv. misama jer samo su te od koristi, a sve drugo je ispraznost, istaknuo je propovjednik, dodavši kako je oporuka dr. Nika Koprivice prava duhovna poema – »Milosrdnom Bogu, dragoj obitelji i milom hrvatskom narodu« – što odaje obrazovanog i osvjedočenog kršćanskog laika odgojena u krilu Crkve i Katoličke akcije koja je u njegovo doba obilježila laičku duhovnost i iznjedrila tolike svijetle likove poput blaženih Alojzija Stepinca, Ivana Merza, Ljubomira Marakovića, Maricu Stanković i dr. »U njihov časni zbor i po godinama i po nacionalnim osjećajima, a osobito po katoličkoj vjeri, s pravom ubrajamo i našega dr. Nika Koprivicu«, rekao je dr. Lasić. U oporuci su posebno dirljive riječi ljubavi i zahvalnosti kojima se dr. Koprivica obraća svojoj supruzi i djeci Zlatku i Dorothi, a koje je dr. Lasić usporedio s poznatim pismima bana Petra Zrinskog supruzi Katarini i književnika Dostojevskog supruzi Ani. Ipak, glavna poruka koja se može iščitati iz pokojnikove oporuke je poruka o Bogu, Gospodaru povijesti koji podiže i obara, daje i oduzima te se uz zemaljske prolazne stvari ne treba srcem vezati kao da su vječne, kazao je propovjednik. Pritom se osvrnuo i na naše vrijeme i pad komunističke civilizacije te sve ono što se događalo nakon tog pada što je daleko više sve zateklo i iznenadilo, a u čemu su najviše zakazali katolici. Premda su bili prvi u oporbi protiv komunizma posljednji su pristigli u izgradnju demokratskog društva: »Dok smo mi bučno slavili pobjedu i oduševljeno blagoslivljali sve što su pred nas stavljali, oni su osnovali brojne političke stranke posve različitih predznaka. Na kraju su sva mjesta bila popunjena. Nama je za utjehu ostalo nekoliko pomoćnih sjedala, valjda za pokriće i opravdanje svega nekršćanskog što je brzo uslijedilo i čega smo duboko svjesni ali i tužni i nemoćni… Zato uostalom i nije iznenađenje što se danas među katolicima proširio osjećaj gorčine, promašenosti, izigranosti i prevarenosti, a u najnovije vrijeme i straha od tzv. podzemlja u kojem se smišlja organizirani kriminal, slaže oružje, brižno i stručno planiraju otmice i ubojstva, zastrašivanja i prijetnje«. Propovjednik je dodao kako je vrijeme uhvatiti se sadašnjosti i založiti se svim silama uma i srca za bolju budućnost nadahnjujući se kršćanskim idejama dijaloga, opraštanja, kajanja, pomirenja, mira, snošljivosti, pomaganja, dobrote i skromnosti.
Nakon sv. mise okupljeni su se uputili na Gradsko groblje Boninovo gdje je sprovodne obrede predvodio don Ivica Pervan, koji se prigodnim nagovorom, nakon govora dogradonačelnika Dubrovnika Antuna Kisića, obratio vjernicima. Uz pjevanje hrvatske himne i »Kraljice neba, raduj se« tijelo dr. Nika Koprivice položeno je u obiteljsku grobnicu, a mladići u konavoskim narodnim nošnjama složili su hrvatsku zastavu koja je pokrivala kovčeg i predali je obitelji.
Dr. Niko Koprivica, podrijetlom Konavljanin, rođen je 1889. u Cavtatu. Kao pripadnik Hrvatske seljačke stranke imenovan je dva puta upraviteljem Dubrovnika, a 1926. izabran je za dogradonačelnika. Pet dana prije ulaska partizanskih snaga u Dubrovnik, dr. Koprivica izabran je za gradonačelnika te je među prvima bio uhićen, odveden i strijeljan. Njegovo mrtvo tijelo bačeno je u more, a morske struje i valovi donijeli su ga na otok Šipan gdje su ga prijatelji u tajnosti pokopali. Na poznatom popisu žrtava s Dakse je i njegovo ime.
Dr. Koprivica bio je član Družbe Braća hrvatskog zmaja i nosio je titulu zmaja Cavtatskog, član Seljačke sloge, Katoličkog društva Bošković, Hrvatskog kulturnog društva Napredak, te od 1926. nositelj vatikanskog odličja Vitez komandor Reda sv. Grgura Velikog. Sv. misi i pogrebnim obredima nazočili su predstavnici gradske i županijske vlasti te državni tajnik Ministarstva turizma, član HSS-a i sam Konavljanin Ivo Mujo.

MEĐU PRONAĐENIM ŽRTVAMA II. SVJ. RATA U VRGORCU MOGUĆE I FRATRI
Vrgorac, 18. listopada 2008. (Vicepostulatura) – Jučer kasno popodne završeno je iskapanje još dvije grobnice žrtava II. svj. rata u Vrgorcu. Usmena predaja u puku kaže da su žrtve skupina civila iz Ljubuškog i jedan fratar.
Po dojavi o žrtvama pokopanim u škrape na lokalitetu Zlatna strana na putu prema Kotezima u Vrgorcu, izišao je istražni sudac županijskoga suda u Splitu Stanko Grbavac i patologinja KBC Split dr. Marija Definis Gojanović. Mjesto su osigurali policajci policijske postaje Vrgorac na čelu s načelnikom Ivanom Kalajžićem. U ime mjesne Crkve nazočio je župnik fra Petar Vrljičak, u ime vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« vicepostulator fra Miljenko Stojić, u ime Povjerenstva za istraživanje i prikupljanje građe spomenute vicepostulature fra Ante Marić. Otkopavanje je uskoro polučilo uspjehom.
U škrapi s desne strane puta, gledajući od Vrgorca prema vrgoračkom polju, pronađena su tri kostura. Izgleda da osobe nisu bile vezane i da su pobijene strojnom paljbom. Kraj jednoga tijela nalaze se ostatci redovničke krunice pa zbog toga pretpostavljamo da bi to mogao biti fra Maksimilijan Jurčić kojeg su partizani uhitili u Ljubuškom 28. siječnja 1945. i s drugima odveli prema Vrgorcu u svom bijegu pred braniteljima Širokog Brijega. Škrapa s lijeve strane puta također sadržava tri tijela. Osobe su bile vezane, a najmanje jedna od njih ubijena je metkom u zatiljak. Tijela su inače zbacana u malen prostor te su njihovi ostatci u trošnom stanju zbog velikog protoka vremena i atmosferskih utjecaja.
Sva pronađena tijela prevezena su na patologiju KBC u Splitu. Nakon što bude napravljena DNK analiza, rezultati će biti uspoređeni s DNK uzorcima rodbine pobijenih hercegovačkih fratara. U slučaju potvrdnog ishoda, Hercegovačka franjevačka provincija preuzet će tijelo svoga člana (ili članova) i dostojno ga pokopati. Svi oni koji misle da bi netko njihov mogao biti među pronađenima, trebat će dati uzorak krvi najbližeg srodnika ubijenog u KBC Split.

ODRŽANA TRIBINA »ŽRTVE KOMUNIZMA NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE«
Dubrovnik, 21. rujna 2008. (IKA) – Javna tribina »Žrtve komunizma na području bivše Jugoslavije« održana je 20. rujna u dvorani Samostana sv. Klare u Dubrovniku, u organizaciji udruge »Daksa 1944./45.«. Kako je voditelj tribine i predsjednik udruge Daksa Mato Račević u uvodu rekao, tribina se održava kako bi se šire građanstvo upoznalo s najnovijim istraživanjima vezanim uz nemile događaje završetka II. svj. rata na području bivše Jugoslavije. Od najavljenih predavača na javnu tribinu nisu bili u mogućnosti doći Josip Kolarić, koji je trebao govoriti o poslijeratnim žrtvama Međimurske županije i žrtvama u Domovinskom ratu, Milan Pavić čija je tema bila »Izgradnja spomen crkve 'Muke Isusove' na sjećanje žrtava križnog puta na najvećem stratištu poratnog terora u Hrvatskoj« i fra Ante Marić s temom »Viktimologija žrtava Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM«. Ipak su neke informacije iz tih područja ostali predavači prenijeli slušateljima.
Na tribini su govorili Franjo Talan, koji je predstavio »Rad Društva na istraživanju i obilježavanju grobišta sjeverozapadne Hrvatske« te je pritom pokazao kartu Varaždinske županije s označenim mjestima stradanja, izvijestio o broju žrtava na pojedinoj lokaciji te o načinima na koje su ta mjesta obilježena. Dragutin Šafarić iz Slovenije, govoreći o »Radu 'Hrvatskog povjerenstva za Sloveniju', uspjesima i stanju slovenskog 'Društva za uređenje prešućenih grobova'«, istaknuo je kako njih nekolicina i dalje pretražuju slovenske šume i otkrivaju grobnice, te da im se znalo događati da prije iskapanja nekih grobova nepoznati počinitelji to učine i tako sakriju dokaze. Više informacija o žrtvama komunizma na području bivše Jugoslavije može se naći, zahvaljujući trudu predavača, na Internet stranici www.safaric-safaric.si, od čega je dio pokazan okupljenima. Mr. Ivo Dabelić održao je predavanje o »Stradanju Dubrovčana tijekom II. svj. rata«. Predavač je dao širi povijesni pregled situacije tog vremena, naveo imena stradalnika, načine i razloge nagle i nasilne smrti. Pritom se nije zadržao samo na nevinim žrtvama komunističkog terora, nego je pričao i o komunistima koji su na različite načine ubijeni na dubrovačkom području. Na temelju razgovora obavljenih nakon 1992. s aktivnim sudionicima ratnih događanja i nositeljima vlasti u Dubrovniku 1944. i 1945. predavač je zaključio kako su najveći dio zločina počinile četničke snage koje su prešle u partizanske brigade. Sličnu tezu zastupao je dr. Hrvoje Kačić u predavanju »Nije osnovano žrtve fojbi po Istri i Primorskoj pripisivati Hrvatima i Slovencima«.

KAKO SU NAS UBIJALI
Prema najavi, u srijedu 24. rujna 2008. u 17.00 služit će se sv. misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena. Ti časnici mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Kako su nas ubijali...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.
1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.
Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.
Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.
Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja
www.hakave.org

IZIŠAO PRVI BROJ GLASILA STOPAMA POBIJENIH
Humac, 7. srpnja 2008. (Vicepostulatura) – Ovih je dana iz tiska izišao prvi broj glasila Stopama pobijenih. Nakladnik mu je Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Kao glavni i odgovorni urednik potpisan je fra Miljenko Stojić, vicepostulator.
Podsjetimo se: Uprava Hercegovačke franjevačke provincije 4. studenoga 2004., na prijedlog provincijala fra Slavka Solde, u Slanom je donijela odluku o ustroju Povjerenstva za pripremu kauze mučeništva. Pročelnikom Povjerenstva imenovan je fra Ante Marić. Nadnevka 23. svibnja 2006. fra Luka M. De Rosa imenovan je postulatorom postupka, a na prijedlog Uprave Provincije, na čelu s provincijalom fra Ivanom Sesarom, u rujnu 2007. vicepostulatorom je imenovan fra Miljenko Stojić.
Sadržaj glasila ponajprije donosi pregled učinjenoga u prikupljanju podataka i dokumenata o stradanjima hercegovačkih franjevaca, poglavito koncem II. svj. rata i poraća. Mnogi će podatci zacijelo iznenaditi mnoge, manje upućene u ovu tematiku. Na 48 stranica doneseni su prilozi koji osvjetljuju vrijeme nezamisliva stradanja. Pobijeni su franjevci, kao i drugi svećenici te puk, stradali u svojim župama, samostanima, na nepoznatim stratištima, Križnom putu…, pa je pravo umijeće doći do potpune istine o načinu stradavanja. Stoga ne čudi da se za veliki dio njih ne zna ni gdje su im kosti, a kamo li da su dostojno pokopani. O smrti mnogih svjedoče tek ostatci krunica, žice kojom su vezani i komadići habita.
Naravno da su istraživanja o stradanjima započela vrlo davno, već 1945., no sve prikupljene podatke zaplijenila je UDBA. Nastavilo se 1971., s velikim poteškoćama, ali je ubrzo zbog dobro nam znanih razloga sve prestalo. Rad je nastavljen u tišini, a svjedoka je bivalo sve manje. Tek Domovinskim ratom postalo je moguće prionuti do kraja istraživanju, iako hrvatske društvene vlasti u tome nevoljko sudjeluju i time otežavaju pronalaženje istine.
Stopama pobijenih već svojim prvim brojem postaje dragocjeno štivo koje svjedoči o mučeničkoj smrti tolikih nevinih, a zacijelo će neke sudionike događaja od prije 63 godine potaknuti na svjedočenje i tako doprinijeti da istina ispliva na vidjelo i da se što prije zacijele otvorene rane hrvatskog naroda. Svatko onaj tko na bilo kakav način može doprinijeti radu Vicepostulature ili želi naručiti glasilo Stopama pobijenih neka se posluži sljedećim podatcima. Adresa: Trg sv. Ante 1, 88 320 Ljubuški-Humac. Tel.: (039) 832-582. Faks: (039) 832-585. E-pošta: mostar@pobijeni.info.Ako želite, kliknite ovdje i skinite dio glasila u pdf obliku.

POBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVCI U GRAĐI ZA KVIZ
Humac, 13. ožujka 2008. (Vicepostulatura) – Regionalna središnjica FRAME i FSR-a Hercegovačke franjevačke provincije, na čelu s fra Sretanom Ćurčićem, priredila je kviz znanja za ministrante u povodu 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda (1209. – 2009.). U prvom dijelu kviza govori se o službi ministranta, u drugom o sv. Franji, a u trećem o hercegovačkim franjevcima koje su pobili partizani 1942. – 1945.

SPLIT: TRIBINA »TKO JE POBIO HERCEGOVAČKE FRANJEVCE U VELJAČI 1945.?«
Split, 21. veljače 2008. (IKA) – Splitski ogranak Matice hrvatske, Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatski informativni centar priredili su 19. veljače u Pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu tribinu na temu »Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945.?«
O temi su govorili fra Miljenko Stojić, vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, fra Ante Marić, pročelnik Povjerenstva postupka mučeništva, i Ante Beljo, upravitelj Hrvatskog informativnog centra i dugogodišnji saborski zastupnik, uz projekciju dijela filma »Plava skamenjena vječnost«. Na početku tribine nazočne je pozdravio predsjednik splitskog ogranka MH akademski slikar Josip Botteri Dini, najprije pozdravljajući domaćine u samostanu Gospe od zdravlja, na poseban način fra Petra Bezinu zbog svega što je učinio da bi mučenici poput ovih izišli iz zaborava ili zabrane, predstavnika Nadbiskupije mons. Dragu Šimundžu, ter, kako je istaknuo, sve Matičare, Hrvatice i Hrvate, vjernike i vjernice, kao i sve one koji poštuju ovu svetu uspomenu. Sveta uspomena je na mučeništvo što ga je podnijelo 66 fratara iz Hercegovine. Ponajprije 6. veljače 1945. u Mostarskom Gradcu strijeljano ih je 6, profesori, bogoslovi i kapelan. Potom 18-orica iz samostana na Širokom Brijegu što su pogubljeni 7. i 8. veljače 1945. Jedne su strijeljali, pošto su ih izveli jednog po jednog iz samostana, a potom ih i zapalili u ratnom skloništu u vrtu samostana, a druge su odveli put Splita iz franjevačke hidrocentrale u koju su se s đacima sklonili od bombardiranja, i to sve koji su bili u habitu, a pobijeni su najvjerojatnije u Zagvozdu.
Među širokobriješkim žrtvama bili su i fra Marko Barbarić, starac od 80 godina na samrti, i fra Krsto Kraljević, duševni bolesnik, koji ni nije znao što se zbiva. Jasno je da i ove podrobnosti govore u obranu žrtava kad se spominju optužbe silnika, koji su odmah po izvršenju zločina, svjesni svoje krivice, u obranu počeli iznositi lažne tvrdnje kako su ih fratri napadali uljem i vodom. Kao što je u svom izlaganju spomenuo fra Miljenko Stojić, a u dokumentarnom filmu posvjedočio, kako sam za sebe kaže, krunski svjedok fra Marko Dragićević, nije bilo nikakve mogućnosti da ih fratri napadnu oružjem, a kamo li srednjovjekovnim metodama ulja i vode, kojeg ionako nikad nisu imali u izobilju. Jasno je kako su ovakve optužbe ne samo neosnovane, nego i nelogične, ali se nažalost i protiv njih hercegovački franjevci moraju boriti čuvajući spomen na svoju subraću koja su podnijela mučeničku žrtvu.
Hercegovačka franjevačka provincija u II. Svj. ratu izgubila je gotovo trećinu svojih članova, ali je to ipak nije uspjelo slomiti i uništiti, nego baš kao i puk nastoji sačuvati uspomenu na te mučenike vjere. Od 10. do 13. veljače 1945. petorica su pogubljeni negdje oko Ljubuškog, a još su neki pogubljeni u Vrgorcu, Čapljini, Međugorju, Čitluku, Izbičnu, Kočerinu, Riliću-Kupres, pa i diljem Hrvatske, u Velikoj Gorici, Zagrebu i Krapini, ter na Bleiburgu i Križnom putu, čak 10 njih.
Hercegovačka franjevačka provincija 4. studenoga 2004. ustanovila je Povjerenstvo za kauzu mučenika. Od 66 ubijenih hercegovačkih fratara zna se za grobove samo njih 30. Za 61. obljetnicu (2006.) napravljen je plakat s fotografijama svih hercegovačkih poubijanih fratara, a pripremaju se i životopisi na temelju postojećih dokumenata i svjedočanstava kako bi se sačuvala uspomena na njih. Nastoje se pronaći i razlozi zbog kojih su pobijeni, kao i tko ih je ubio. Zasad postoje samo određene naznake, među kojima je najizglednija ona koju je iznio Ante Beljo kako je većinu žrtava pogubila XI. Dalmatinska brigada, koja je, između ostalog, bila najistaknutija u pogubljenjima na Bleiburgu i u Kočevskom rogu, a za koju postoje svjedočanstva da je odgovorna i za ove zločine, posebno one u Širokom Brijegu, na što upućuje i knjiga Sime Dubajića »Žrtva, greh i kajanje«, koji na jednom mjestu ističe kako Hrvatima u Kočevskom rogu nisu trebali Srbi za ubijanje, jer su to dobro radili i između sebe. Kao što je istaknuo Beljo, većina od preko 2.000 preživjelih članova XI. Dalmatinske brigade nije kriva, ali zato ima dovoljno svjedoka koji znaju tko je ubijao, nu nemaju hrabrosti s tim se suočiti. I kao što u filmu govori bivši profesor širokobriješke gimnazije fra Vojislav Mikulić, kao i predavači na tribini, ova priča nije u službi osvećivanja, nego hercegovački franjevci žele da iz te žrtve izraste dobrota i ljubav, ali ne dopuštajući da se nevini proglašuju krivcima, nego pokušavajući otkriti istinu. »Vrata Širokog Brijega uvijek su otvorena za istinu«, zaključne su riječi širokobriješkog gvardijana fra Mladena Hrkaća u dokumentarnom filmu »Plava skamenjena vječnost«.

U SPLITU ODRŽANA TRIBINA »TKO JE POBIO HERCEGOVAČKE FRANJEVCE 1945.?«
Humac, 20. veljače 2008. (Vicepostulatura) – Nakon dvije tribine u Zagrebu, sinoć, 19. veljače 2008., u Splitu je održana tribina »Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945.?« Kao i prethodne dvije, i ova je tribina bila izuzetno dobro posjećena. Održana je u Pinakoteci franjevačkog samostana Gospe od Zdravlja.
Prvo predavanje održao je fra Miljenko Stojić, vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Dotakao se svih pobijenih i okolnosti njihove pogibije ter je na sažet način stvorio okvir za podrobnosti glede ubojstva hercegovačkih franjevaca.
Fra Ante Marić, član povjerenstva Postupka mučeništva, govorio je o spaljenoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Spomenuo je da je ona jedan od najvećih razloga zbog čega su fratri na Širokom Brijegu pogubljeni.
XI. Dalmatinska brigada pobila je fratre na Širokom Brijegu, kao i 13.000 Hrvata na Kočevskom rogu, naglasio je treći govornik Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra. Unutar brigade postojala je posebna skupina koja je brojila 60 – 70 boraca i bavila se samo likvidacijama. Postoje naznake da je te borce kao politički komesar osobno birala Milka Planinc. Uz spomenutu brigadu vežu se još neka imena, kao što su: Simo Dubajić, Veljko Kadijević, Budimir Lončar... Sva dosadašnja istraživanja kazuju da je brigada uvježbavana na Visu pod nadzorom Engleza.

PREDSTAVLJEN DOKUMENT »SANCTORUM MATER«
Vatikan, 19. veljače 2008. (KTA/RV) – Kardinal Jos é Saraiva Martins, pročelnik Zbora za proglašenje svetih predstavio je 18. veljače u Tiskovnome uredu Svete Stolice Uputu »Sanctorum Mater« koja pojašnjava odredbe za biskupijski postupak kauzâ za beatifikaciju. Riječ je o dokumentu koji će biskupima i njihovim suradnicima pomoći pripremiti prvi dio postupka za beatifikaciju – onaj lokalni, koji se obavlja u njihovoj biskupiji – i to uz pozornost koja je potrebna, a koja se uvijek ne poštuje, kako bi se utvrdio »glas svetosti« kandidata za čast oltara.
Potrebna je veća »točnost« – glavna je misao koju je Sveta Stolica uputila biskupijama u svijetu u kojima je u tijeku, ili se namjerava započeti, postupak za beatifikaciju. Skupljanje dokaza – dokumenata i svjedočanstava – o svetosti života nekog kandidata, o njegovome eventualnom mučeništvu, o vjerojatnome čudu pripisanome njegovu zagovoru, sve se to treba ostvariti samo u jednome najvišem interesu utvrđivanja istine. To je ono što spomenuti papinski zbor traži ovim dokumentom. Dvadeset pet godina nakon objavljivanja normi Ivana Pavla II. o ovoj temi, smatralo se potrebnim – kako je objasnio kardinal Saraiva Martins – pojasniti, onima koji su izravno uključeni, primjenu postojećih pravila, a ne ponuditi im nova pravila. Kako bi se pripremio biskupijski postupak, poglavito je potrebno da glas svetosti bude spontan, a ne neprirodno izazvan – napomenuo je kardinal.
Predstavljajući dokument, kardinal je unaprijed želio pojasniti moguću primjedbu kako je ova Uputa u stvari ukrućivanje postupaka beatifikacije i kanonizacije. Takvo ukrućivanje ne postoji, ako se pod tim misli na promjene normi koje su na snazi već više od 25 godina (…) Uputa želi potaknuti na točno poštivanje onoga što je određeno postojećim normama; u tom smislu je prirodno i poželjno da dokument kao posljedicu ima točniju primjenu zakonskih odredbi – pojasnio je kardinal Saraiva Martins. Na tiskovnoj je konferenciji istaknuta i velika osjetljivost pape Benedikta XVI. na uzore svetosti, ter tako i na svjedoke koje treba dati Crkvi na pozornost. Dokaz toga je činjenica da je u samo tri godine njegova papinstva beatificirano i kanonizirano 577 slugu Božjih, odnosno jedna trećina svih onih upisanih tijekom papinstva pape Wojtyłe.
Glede priznavanja čuda, kardinal je napomenuo kako su to postupci u kojima poglavito sudjeluje 60 poznatih liječnika, članova Vatikanskoga savjeta, koji se o ozdravljenjima izjašnjavaju u smislu jesu li ona znanstveno shvatljiva ili ne. Potom se izjašnjava tridesetak kardinala i biskupa, pozvanih dati crkveno-teološko mišljenje, u slučaju da čudo nije znanstveno objašnjivo. U svakom slučaju, čudo nema nikakve veze sa svetošću, to treba biti jasno. Čudo je znak, pečat koji Bog stavlja na svetost osobe. Čudo nije svetost, nego ju potvrđuje – kazao je kardinal.
Veliko je zanimanje bilo i za stanje postupaka za beatifikaciju papâ XX. stoljeća i drugih istaknutih ličnosti iz Crkve, poput Oscara Romera, nadbiskupa San Salvadora, ubijenoga 1980., ili pak utemeljitelja Družbe svećenika Srca Isusova, oca Leona Dehona. Obje su kauze – kako je rekao kardinal – na razmatranju upravo u svrhu potpunoga pojašnjenja vidikâ njihova kršćanskoga svjedočanstva. Glede kanonizacije blaženoga Ivana XXIII., čeka se potvrda drugoga čuda koje je potrebno za zatvaranje postupka, a u postupku beatifikacije Ivana Pavla II. Ne će biti drugih ubrzanja, budući da se dopuštenje koje je dao Benedikt XVI. odnosi na početak postupka, a ne na sami njegov tijek, koji će, dakle, ići svojim uobičajenim putom.

63. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI FRATARA U MOSTARU
Mostar, 15. veljače 2008. (MIRIAM) – Dana 14. veljače 2008., u 18.00, u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru slavljena je sv. misa za pobijene fratre naše Provincije u II. svj. ratu i poraću, posebno za one pobijene u Mostaru, kao i za sve ostale nevine žrtve. Upravo na taj dan 1945. partizani su iz mostarskog samostana svezane odveli sedmoricu fratara: provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja ter fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka, fra Nenada Venancija Pehara. Fratri su odvedeni u pravcu rijeke Neretve i pogubljeni, najvjerojatnije, na mjestu zvanom Čekrk. Zato su ovom prigodom na tom istom mjestu članovi KUD »Rodoč« zapalili svijeće i položili cvijeće. Prije početka sv. mise mostarska Frama pod vodstvom fra Stipe Markovića izvela je dojmljiv scenski igrokaz o pogubljenju fratara u Mostaru, koji je napisao fra Ante Marić. Misno slavlje predvodio je i propovijedao mostarski gvardijan fra Mate Dragićević, u sumisništvu s provincijalom fra Ivanom Sesarom, župnikom fra Šimunom Romićem ter još 26 svećenika. Na sv. misi je pjevao župni zbor pod ravnanjem s. Slavice Filipović, a crkva je bila prepuna vjernika koji su za nevine žrtve molili i u trodnevici prije obljetnice.

ODRŽANA TRIBINA »TKO JE POBIO HERCEGOVAČKE FRANJEVCE U VELJAČI 1945?«
Zagreb, 10. veljače 2008. (www.fra3.net) – »"Pobili su pratre na Brigu", glasila je najčešće izgovarana rečenica u Hercegovini tijekom veljače 1945.« – tim je riječima počeo svoje izlaganje fra Miljenko Stojić, vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na tribini održanoj u dvorani samostana Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu-Dubravi, u subotu, 9. veljače 2008. Tribina je održana u povodu 63. godišnjice njihove mučeničke smrti, a otvorio ju je fra Mladen Hrkać, gvardijan samostana. »Partizani su se pokušali opravdati naglašavajući kako su fratri oružjem branili Široki Brijeg«, naglasio je fra Miljenko. Međutim, hercegovački narod nikada nije zaboravio što se događalo tih dana i već je nedugo nakon tragičnog događaja počeo hodočastiti na mjesta pogibije redovnika. Hercegovačka franjevačka provincija pokrenula je postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima. Nakon pada komunističkog režima postalo je moguće istražiti istinu o ovom tragičnom događaju i odati počast nevino pobijenim franjevcima. Vicepostulator postupka okupljene na tribini ukratko je podsjetio na kronologiju događaja, ali i razloge zbog kojih su fratri završili kao mučenici. »Iz svega do sada znanog proizlazi da su pobijeni iz najmanje dva razloga. Prvi je komunistička odbojnost prema vjeri i hrvatskom narodu, a drugi razlog bilo je postojanje Klasične gimnazije u Širokom Brijegu koja je, prema njima, odgajala »ustaške zlikovce«, bez obzira što su neki partizani pohađali ovu školu. »Onaj tko je nosio habit bio je pogubljen«, naglasio je fra Miljenko Stojić. U posljednjim danima rata i nakon njega, Hercegovačka franjevačka provincija izgubila je čak 66 svojih članova, među kojima i provincijala. Za grobove njih 36 još se ne zna. Trojica franjevaca (fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac) identificirani su nakon što su njihovi ostaci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga te su dostojanstveno pokopani u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. smješteni posmrtni ostaci 18 drugih franjevaca koji su također ubijeni 1945. »Na putu prema proglašenju blaženima i svetima naše braće želimo ići njihovim stopama. Bili su veliki ljudi i veliki redovnici. Želimo izučavati i slijediti njihovu duhovnost te podrobnije istražiti njihov rad, a posebno njihove zadnje trenutke života. Molimo svakoga onog, tko bilo kakvim podatkom može doprinijeti što jasnijem rasvjetljenju tih događaja da to i učini«, završio je svoje izlaganje vicepostulator fra Miljenko Stojić.
U drugom dijelu tribune, Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra (HIC-a) i dugogodišnji saborski zastupnik, okupljene je podsjetio na povijesne okolnosti pod kojima se dogodila ova velika tragedija. »Ta je tragedija godinama bila tabu tema. O njoj se počelo govoriti tek tijekom devedesetih godina. Međutim, bez obzira na promjenu okolnosti, i danas se preživjeli svjedoci ne usuđuju govoriti protiv počinitelja, makar su oni mahom poznati«, naglasio je Ante Beljo. Odgovornost treba tražiti, tvrdi, u redovima XI. dalmatinske udarne brigade, kao i u odgovornosti majora Sime Dubajića. »U hercegovačkim su selima tada živjeli samo starci, žene i djeca dok su muškarci bili mobilizirani pa se ubojstva civila i redovnika ne mogu opravdati«, objasnio je ravnatelj HIC-a koji već godinama istražuje i prikuplja dokumentaciju o ovom slučaju. Tako je i došao do imena ljudi koji su povezani s ubojstvima hercegovačkih franjevaca, a svi su oni bili visokopozicionirani u partizanskim redovima.
Sljedeća tribina na istu temu i s istim predavačima, obogaćena još prikazivanjem filma »Plava skamenjena vječnost«, održat će se u četvrtak 14. veljače u 19.00 u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova, Ulica Hrvatske bratske zajednice bb, Zagreb.

NA ŠIROKOM BRIJEGU OBILJEŽENA 63. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI HERCEGOVAČKIH FRATARA
Mostar, 8. veljače 2008. (MIRIAM) – U četvrtak 7. veljače 2008. na Širokom Brijegu je obilježena obljetnica mučeničke smrti hercegovačkih fratara. Na taj dan, prije 63 godine, partizani su ubili dvanaestoricu naših fratara, sve koji su se zatekli u samostanu. Zato se ovaj dan uzima kao viktimološki spomen – dan Hercegovačke franjevačke provincije kada se sjećamo i molimo za svih 66 pobijenih fratara u i nakon Drugog svjetskog rata, te za sve žrtve ratova i poraća u našem narodu.
Kao i svake godine, svećenici i vjernici su se u 16.00 okupili oko skloništa, podno briješke crkve, u kojem su fratri ubijeni. Tu su zapaljene svijeće i izmoljene molitve za pokojne, uz pjesmu i kratki recital brijeških framaša. Nakon toga, uz molitvu žalosnih otajstava krunice, procesija se uputila u crkvu, na »grob mučenika«, kako ga narod naziva i na tom mjestu rado moli. Tu su framaši nastavili svoj recital navodeći imena svih pobijenih fratara, a na istom mjestu je prigodnu riječ izrekao i gvardijan fra Branimir Musa. Zatim je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio provincijal fra Ivan Sesar uz koncelebraciju fra Josipa Sopte, zadarskog provincijala, fra Miljenka Stojića, vicepostulatora Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, svih gvardijana naše Provincije i još oko 50 svećenika. Provincijal je u propovijedi istaknuo: »Na ovim se prostorima desetljećima povijest pokušavala brisati i istina spaljivati. Mi smo danas tu da pred licem Božjim tražimo istinu, ali i da odamo dužnu počast onima koji su svoje živote dali za krst časni i slobodu zlatnu.«
Misnom slavlju nazočili su i novaci i postulanti sa svojm odgojiteljima, mnoštvo časnih sestara te briješki i narod iz okolnih župa koji je do kraja ispunio samostansku crkvu. Na kraju sv. mise riječi pozdrava i zahvale svima koji su došli na Široki Brijeg i koji su na bilo koji način pripomogli obilježavanju ovog događaja uputio je gvardijan fra Branimir Musa.

POZIV NA TRIBINU »TKO JE POBIO HERCEGOVAČKE FRANJEVCE U VELJAČI 1945.?«
Zagreb, 7. veljače 2008. (www.hakave.org) – Hrvatsko kulturno vijeće i Hrvatski informativni centar imaju čast pozvati Vas na tribinu »Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945.?«. Tribina će se održati u Zagrebu u subotu 9. veljače 2008. u 19.00 u dvorani franjevačkog samostana Hercegovačke franjevačke provincije, Avenija Gojka Šuška bb., te ponovno u četvrtak 14. veljače u 19.00 u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova, Ulica Hrvatske bratske zajednice bb. Predavači: fra Mijenko Stojić – vicepostulator Postupka mučeništva »fra Leo Petrović i 65 subraće« i Ante Beljo – upravitelj Hrvatskog informativnog centra i dugogodišnji saborski zastupnik.

SVETA MISA ZA POBIJENE HERCEGOVAČKE FRATRE I OSTALE NEVINE ŽRTVE NAŠEGA PUKA
Mostar, 6. veljače 2008. (MIRIAM) – I ove godine, prema već ustaljenom običaju, u mjesecu veljači na poseban način ćemo se prisjećati naših pobijenih fratara od kojih je većina u tom mjesecu in odium fidei (u mržnji prema vjeri) nemilosrdno pogubljena.
Dana 7. veljače u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu u 16.00 slavit ćemo sv. misu za sve pobijene fratre i ostale nevine žrtve, hrabre muževe i žene našega puka.
Njihova nevino prolivena krv obvezuje nas da ih nikad ne zaboravimo. Ovom prigodom želimo Bogu zahvaliti za njihovo svjedočanstvo vjere te s njima i preko njih moliti za naše danas i sutra. Svetu misu predvodi provincijal dr. fra Ivan Sesar.

URED VICEPOSTULATURE POSTUPKA MUČENIŠTVA »FRA LEO PETROVIĆ I 65 SUBRAĆE«
Humac, 2. siječnja 2008. (MIRIAM) – U našem samostanu na Humcu ovih je dana dovršen ured Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Evo nekoliko korisnih podataka. Adresa: Trg Sv. Ante 1, 88 320 Ljubuški-Humac. Tel.: (039) 832-582. Faks: (039) 832-585. E-pošta: mostar@pobijeni.info. Internet: www.pobijeni.info.
Trenutno je u tijeku istraživanje i prikupljanje građe. Dragocjen je svaki, pa i najmanji podatak. Posebno su dragocjeni još živi svjedoci. Po odredbi Crkve ako su u opasnosti skoro završiti svoj ovozemaljski život, potrebno je najprije zabilježiti njihovo svjedočanstvo a onda se vratiti na prikupljanje građe (podatci o životu i radu pobijene braće, njihovi tiskani spisi, spisi koji nisu objavljeni kao što su dopisi, pisma, dnevnici, rukopisi…, svjedočanstva o njihovoj pogibiji, građa o povijesnom kontekstu i uzrocima pogibije…).
Mole se svi oni koji na bilo koji način mogu pomoći u istraživanju i prikupljanju građe da što prije stupe u doticaj s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem. Tek nakon dovršenja prikupljanja građe postupak ulazi u sljedeću fazu koja se sastoji od njezinog proučavanja.

2004.; 2005.; 2006.; 2007.